Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Dubrovačko-neretvanske županije, u suradnji s ekološkom udrugom Mala Sirena, započela je kontrolu i uklanjanje pajasena (Alianthus altissima) u području značajnog krajobraza Uvala Vučine. Uklanjanje pajasena provodi se na južnom dijelu uvale Vučine, neposredno uz plažu te uz napušteni koridor vodovoda za otok Mljet.
Pajasen, u narodu poznat još i kao divlji orah, kiselo drvo, božje drevo, rajsko stablo, smrdeljak, jablan ili orašina, je listopadno stablo visine do 25 metara.
Deblo i grane su glatki, sive kore i s bijelim prugama. Listovi su izmjenični, najčešće dugi do 60 centimetara. Cvjetovi su mali, zelenkasto-žuti, jakog i neugodnog mirisa. Daje veliku količinu sjemenki (stablo od 20m rasipa preko milijun sjemenaka!), koje zadržava na stablu do iduće godine do proljetnog oranja! Širi se i nespolno, pružanjem korijenovih izbojaka, a korijenje doseže u radijusu i preko 20m. Biljka je dvodomna, tj. pojedina stabla nose cvjetove samo jednog spola, muškog ili ženskog. Ova invazivna biljka brzo raste i uspijeva na svakom tlu, ne napadaju je kukci. Ima negativne utjecaje na prirodu i čovjeka. Osim što izlučuje otrov koji sprječava rast drugih biljaka u blizini, otrovni sastojci u kori i lišću pajasena mogu prouzročiti dermatitis i alergijske reakcije. Također, snažan korijen može oštetiti cjevovode, kanalizaciju, rubnjake ili građevine. Iznimno je prilagođen za osvajanje novih staništa.
Otporan je na: dugotrajnu sušu, posolicu, visoke i niske temperature, kisela, alkalna i siromašna tla, ali i zagađenja svih vrsta i brzo se udomaći u svakom novom okruženju, posebno u opožarenim područjima. Ima visoku stopu rasta i preko 2 m prve godine, a onda se rast smanjuje sa svakom slijedećom godinom. Svojim ubrzanim razmnožavanjem potiskuje i uništava autohtono raslinje te poljoprivredne kulture. Muška stabla vrlo neugodno mirišu (po mačjoj mokraći) pa ga zovu i smrdeljak. U Europi nema prirodnih neprijatelja. Domovina mu je Kina a prenesen je na sve kontinente kao ukrasna biljka (nema ga jedino na Antarktiku). U Europu je donesen oko 1750. godine. Po pričanjima starijih mještana u Žuljanu je oko 1900. godine donesen kao ukrasna biljka. Prema tome je za pretpostaviti da je u Dubrovačku-nertvansku županiju donesen negdje potkraj 19. stoljeća. Danas se udomaćio u Dubrovniku jednako kao i na Pelješcu i cijeloj Županiji.
Masovno se počeo širiti dolaskom multi-kultivatora i mini traktora te prestankom okopavanja polja i vinograda motikama. Do tada, zbog redovnog i upornog obrađivanja svakog komadića obradive površine te čupanja i vađenja korijenja, nije imao priliku nekontroliranog širenja. Otrovi namijenjeni napasnim korovima (koji su se u isto vrijeme počeli masovnije koristiti) njemu gotovo da i ne smetaju, ali korišteni u krivo vrijeme i/ili na krivi način samo potiču njegovo ubrzano širenje. Zašto multi kultivatori i mini traktori značajno pomažu njegovom razmnožavanju? Pajasenovo korijenje (koje sada više nitko ne vadi) sijeku na komadiće, a svaki taj komadić nastavlja svoj život kao začetnik novog pajasena! Oni koji dorastu do plodnosti zasijavaju puno šire područje jer je sjeme opremljeno za prijenos vjetrom.
Uspješno uklanjanje pajasena sa „zaraženog“ područja zahtjevan je posao i traje otprilike tri godine. Ali i nikakvo nepostupanje ili povremeno uklanjanje ili uklanjanje na pogrešan način dovodi do nesagledivih posljedica.
Kako uspješno uklanjati i kontrolirati pajasen:
1. Otpiliti sva plodna ženska stabla i obavezno sakupiti čim prije sjeme;
Svako odlaganje mnogostruko uvećava broj novoniklih pajasena slijedeće godine! Najbolje je sakupljeno sjeme spaliti. Ako je vrijeme zabrane paljenja vatre, sjeme staviti u najlon vreće, zavezati i ostaviti na suncu da sagnjije.
2. Čupanje i iskopavanje;
Počupati sve pajasene koji se daju izvući iz zemlje. Pogodno vrijeme je bilo koje doba godine, čak i prosinac, siječanj i veljača kad su stabla potpuno gola, jer se uz malo prakse brzo nauči prepoznavati ih. Pri čupanju pokušati izvući čim veći dio korijena. Ide relativno lako jer se najveći dio korijena pruža paralelno sa zemljom na dubini od 10 – 25 cm. Ako korijen pukne, iz njega će niknuti novi pajasen i uklonit će se sljedeći put.
3. Rezanje ili piljenje do kraja kolovoza;
Rezati ili piliti na visini od 60 – 100 cm da ostane golo deblo. Na taj način omogućujemo izbijanje novih izboja na deblu i istovremeno iscrpljivanje korijena.
4. Redovno skidanje novih izboja;
Svaka dva do tri tjedna poskidaju se svi novi izboji, čime se dodatno iscrpljuje korijen i onemogućuje ga se u njegovom širenju i izbacivanju novih izboja iz korijena i širenje na taj način.
5. Piljenje stabla uz korištenje herbicida od početka listopada;
Stablo odsiječemo ili prepilimo što bliže zemlji. Ako je stablo deblje, pokušamo osloboditi i dijelove korijena i izvući sve što možemo. Kad dalje ne ide, prerežemo, a obje strane premažemo otrovom i povežemo najlonom.
6. Monitoring;
Svakih nekoliko tjedana obići tretirana mjesta te čupanjem i iskapanjem korijena ukloniti novo iznikle mladice. Mogu niknuti iz novo „pridošlog” ili starog“ do tad ne aktiviranog sjemena ili iz zaostalog komadića korijena. Svakim novim obilaskom bit će ih sve manje!
Značajni krajobraz Uvala Vučine nalazi se unutar uvale Žuljane na jugozapadnoj obali Pelješca. Izgrađena je, kao i cijela obala Pelješca, od krednih vapnenaca i dolomita. Područje je vrijedno jer je značajno za ptice (tzv. POP područje ) te za očuvanje vrsta (Kopnena kornjača – Testudo hermanni, dinarski voluhar – Dinaromys bogdanovi, crvenkrpica – Zamenis situla) te stanišnih tipova, tzv. POVS područje, (vazdazelene šume česmine, stijene i strmci (klifovi) mediteranskih obala obrasli endemičnim vrstama, mediteranske makije u kojima dominiraju borovice, eumediteranski travnjaci i mediteranske šume endemičnih borova razlozi su zaštite ovog područja i na europskoj razini).
Kako bi se očuvale vrijednosti područja zbog koje je područje Uvala Vučine zaštićena sukladno Zakonu o zaštiti prirode, potrebno je provoditi mjere uklanjanja invazivne vrste pajasena, koja bi mogla biti i prijetnja autohtonim šumama alepskog bora.
Dubrovačko-neretvanska županija 
Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja
Bioportal 
Ramsar
Medpan
Wetlands for a sustainable Mediterranean region
